Friday, February 6, 2009

(A)mer'ka


Evo sad će skoro treća nedelja kako sam preleteo "baru" pa reko da napravim blogić kako ne bih svima pojedinačno pisao.
Tog 17. januara uveče pakujem ti se ja kad eto stiže ekipa da se i konačno "oprostimo". U skladu sa nepisanom srpskom tradicijom oproštaj je protekao u duhu tek pristigle valjevske šljive, te ometen mamurlukom i maglom na obilaznici ka Surčinu jedva stigoh na poslednji poziv za let ka Amsterdamu. A u Amsterdamu pred naredno presedanje ka Vašingtonu padnem u šake nekog tipa iz obezbeđenja koji kreće da me ispituje ko mi je pakovao kofere sa sve pitalicama tipa: "Da li si siguran da ti mama nije pomagala pri pakovanju?" Ja već pomislih da mi je majka ipak "na kvarno" spakovala ajvar, kajmak i pršutu da u strahu ne ostanem gladan i željan dobre domaće klope u "prokletoj ću biti" Americi. Na svu sreću, ispostavilo se da je to bila uobičajena procedura i provokacija te da sam ipak slučajno odabran za maltret.
Let preko Atlantika (Britanije, Islanda, Grenlanda i Kanade) baš se odužio, ali nekako sve lakše prođe uz red spavanja, filmova i dobre muzike. Opet, kad sam upotrebio proste matematičke računske operacije, shvatih da prelet preko bare ipak manje traje nego npr. put vozom do Skoplja a to je samo 442 do (od) Beograda.
U Vašingtonu veliki red i čekanje na "čekiranje" da sam, eto, pristigao na njihovo tlo. Na velikim ekranima razna upozorenja da se mora prijaviti sve od flore (ajvar) i faune (kajmak i pršuta), kao i razne druge reklamno-promotivne kampanje šta sve možete obići i kako najlakše potrošiti novce ne bi li pospešili urušenu američku ekonomiju. Posle svih tih papiroloških peripetija, preuzmem ti ja prtljag i odmah ga preusmerim ka mojoj krajnjoj teksaškoj destinaciji, ali ipak stižem ja u Hjuston ali ne i moji koferi. Konačno, koferi stižu posle dan zakašnjenja gde se ispostavlja da su najverovatnije "zagubljeni" zbog carinske kontrole jer je unutra regularno stajala njihova "čestitka" (Notice of Baggage Inspection). Za delić sekunde mi je prošlo kroz glavu da im je možda iz Amsterdama dojavljeno da sam sumnjiv, ali već u drugoj polovini sekunde shvatio sam da je to ipak samo moja stečena srpska paranoja, mada sticana dugo i temeljno.
Prvog dana na američkom tlu dočekalo me proleće (20-ak stepeni), što je sa beogradskih -10 bio totalni šok za organizam, a naročito u kombinaciji sa jet lag-om i poremećajem vremenskih zona i razlike od 7 sati u odnosu na Srbiju. No, nekako se čovek navikne na sve, a pogotovo na toplo vreme i toplu dobrodošlicu.

Za sada toliko, bilo i biće još puno toga ...

12 comments:

  1. nikad mi nije palo na pamet da se ustvari radi o bari :)
    dobrodosao u ameriku! pozdravi obamu i dzej ara... ako vidis sju elen, pozdravi i nju

    a tebi jedan topli februarski pozdrav
    salje dorcol
    :D

    ReplyDelete
  2. A nikakvi pozdrav za Patrika Dafija, alijas Bobija Juinga :) al' jbg. svi ipak pamte najvece kvarnjake poput Dzej Ara. Mada je on kvaran za ceo hektar :) A ima i onaj vic za Dzej Ara. Kad ide doticni ulicom i naleti na klinca koji ga pita: "Je si li ti Dzej Ar?" A ovaj odgovara:" Jok, You are!"
    Nego, kako dorcolski pozdravi? Pa zar jos uvek nije leto u Chiletu ?!

    ReplyDelete
  3. glavno da si ti valjano stigao tamo, preko bare :) dobra ti je ova varijanta sa blogom. moguce je da cu bar ovaj citati redovno ;)

    pozdrav
    kolega menadjer - imenjak iz hora

    p.s. emiliji smo mnogo nedostajali pa nam se vratila! jupi :)

    ReplyDelete
  4. Pozdravljam ideju ovo je super :)

    ReplyDelete
  5. i rece (neprezaljeni) johnny: Amerika nije rad i znoj
    postoje Holivud i Frenki boj
    Diznilend bejzbol i rock and roll
    Vrijeme ocaja vrijeme nade
    jedni ruse a drugi grade
    prolaze ratovi padaju vlade
    Pitove ruke vise nisu mlade
    od Aljaske do Meksika
    to je ona druga slika
    Pit ... i to je Amerika
    u buci u larmi u rudniku
    na farmi
    Pitove ruke vise nisu mlade
    sezdeset godina za dolar rade
    a negdje daleko u Ilinoji
    nadgrobna ploca stoji
    i prazan kovceg ceka
    da Pit stigne iz daleka
    a kada umoran zaspe
    i vise se ne probudi
    jedino za cime zudi
    je da umjesto blazenstva i raja
    vidi zoru kako rudi
    i sunce starog kraja

    ReplyDelete
  6. odlican je blog...mnogo dobro poredjenje sa vozom do skoplja, haha...ali i stara srpska paranoja...

    ReplyDelete
  7. NISAM NI SUMNJAO U KOMPETENTNOST OVAKO HUMORISTICKOG I NAJPRE REALNOG IZVESTAVANJA. U SVAKOM SLUCAJU TI ZELIM DA TE SRECA I ZDRAV RAZUM PRATE NA TVOM ZIVOTNOM PUTU. TAKVOG COVEKA TO NE MOZE NI DA ZAOBIDJE. PONOSNI SMO NA TEBE JER SI TI PRAVI PREDSTAVNIK PRAVIH VREDNOSTI. NE DAJ SE. SVE NAJBOLJE ZELI TI SASA DOBRIJEVIC IZ LAZAREVCA

    ReplyDelete
  8. ... nego brate koji bese IP za mac tamo u studiju_

    ReplyDelete
  9. he he he he he he he he
    hi hi hi hi hi hi
    ho ho ho ho ho
    mislim ha ha ha ha ha ha ha ha ha
    Sale iz Lazarevca

    ReplyDelete
  10. Burgalje moj, lepo ti to opisujes sta se desava. Samo organic, samo forward...

    Go, go, go!

    Pozdravare od Braždađa

    ReplyDelete
  11. Svaka čast Nešo!!!
    Oduševio si me sa svojim pričama...
    Veliki poydrav i očekujem da vidim tvoj rayvojni put, pogotovo što se tiče kuvarskih veština :)

    POZDRAV iz Domovine

    ReplyDelete