Monday, February 23, 2009

Reketbol i frizbi na drugi način


I pored toga što ovde viđam nesvakidašnje primerke gojaznih ljudi, gde ih je praktično nemoguće neprimetiti i još teže zaobići (da ih preskačem nisam probao), ipak je bavljenje rekreacijom ili nekom vrstom sporta uobičajena pojava. Možda i zbog toga što je ovo ipak studentski grad i ima mnogo mladih ljudi iz celog sveta, ali na svakom koraku se mogu videti i stariji ljudi koji džogiraju, voze bajseve, rolere, kolica sa bebama (da, baš džogiraju, brzo hodaju ili voze rolere i ujedno "šetaju" bebe gurajući kolica, mada sam to često viđao i kod nas na Adi Ciganliji). Pretpostavljam da je ta sportsko-rekreativna kultura razvijena usled neverovatno raznovrsne ponude svakojakih terena. Sportski kompleks u okviru samog studentskog grada je ogroman i sadrži sve moguće i nemoguće zatvorene i otvorene dvorane, bazene, stene za penjanje ... A jedan od pokazatelja koliki su Teksašani megalomani (a očigledno im se i može) je stadion za američki futbal Kyle Field, na kojem igra koledž tim i koji prima 83.000 gledalaca u gradu koji ima 150.000 stanovnika od kojih 50.000 otpada na studente. U okviru rek centra otvorenog za studente i ostale rekreativce poput mene, pored ostalih 300 čuda, postoji atletska staza za trčanje dugačka četvrt milje (oko 400m) i nalazi se na prvom spratu tj. na drugom po američkom mernom sistemu spratova.
Al' ipak pošto ceo svoj život jurcam za nekakvim loptama u svim dimenzijama, meni posebno zabavan sport na koji sam se ozbiljno "navukao" je neka modifikovana verzija skvoša ovde poznatija kao reketbol. Poenta igre svede se na jurenje i udaranje skočice loptice, koja se toliko brzo kreće da usled nedostatka kiseonika izazvanog mojom lošom kondicijom i terena u obliku kvadra zatvorenog sa svih strana strana, ponekad ju je nemoguće ispratiti i pogledom a kamoli nogama i reketom. Za razliku od samog sporta koji je užasno naporan, pravila igre su veoma jednostavna: loptica mora pogoditi u prednji zid i ne sme pasti dva puta na parket. Sve ostalo je dozvoljeno (možeš gađati i u zadnji zid ili plafon). Pobeđuje onaj ko prvi stigne do 21 (a nije ajnc) a svaki poen dobijaš jedino ako ga osvojiš posle svog servisa, što dodatno otežava čitavu igru.
U parku, preko puta našeg apartmana, postoji pokriveni teren za basket sa metalnim mrežicama, teren za odbojku na pesku, ali i neke čudne "kante" označene brojevima, koje u početku nisam ni primećivao, da bih vremenom shvatio da se one ustvari koriste za jednu vrstu jako zanimljivog sporta zvanog disk golf. Naime, skupi se ekipa koja ide od korpe do korpe i trudi se da u iste ubaci frizbi iz što manje pokušaja, sa sve preprekama u vidu drveća i potočića koji protiče kroz parkić. Za razliku od reketbola, odlična stvar kod disk golfa je što si u prirodi i na svežem vazduhu.
Frizbi futbal ili ultimate frizbi je još zahtevniji i kompleksniji sport za koji je potrebna veća i organizovanija masa ljudi za odigravanje utakmice. On je neka kombinacija našeg i njihovog futbala, ragbija i veštine bacanja frizbija na razne načine ...

Wednesday, February 11, 2009

Gulaš i sladak kupus



Pre nego sam stigao ovde čvrsto sam odlučio da porušim predrasude, kako sopstvene, tako i većine ljudi koje poznajem, o specifičnoj američkoj slatko-masno-proteinsko-ko-zna-čime-pelcovanoj brzoj ishrani, u nji'ovom narodu popularno zvanoj junk food. Moram priznati da sam za sada na dobrom putu jer sam se uverio da ovde i pored takve ishrane, koja se nudi na svakom koraku, postoji veliki izbor kvalitetne hrane sa cele planete. Glavni problem je u tome što ljudi nemaju vremena da se posvete pronalaženju a potom i spremanju dobre i zdrave klope. Ali kad bolje razmislim ni kod nas nije mnogo bolja situacija, jer je i gomila ljudi u Srbiji zatrpana obavezama i svakodnevnom jurnjavom za pukim preživljavanjem i uglavnom se hrani po pekaram, pljeskavičarnicama, a od skoro, gotovim jelima na meru po MAXI-jima, što se opet svede na brzu i nezdravu ishranu.
Po ovdašnjim piljarnicama (čitaj: megalomanski supermarketi) može se naći veliki izbor organske hrane za koju garantuju da nije genetski modifikovana fauna, odnosno flora tretirana raznim pesticidima. Najbolji garant za to su novčane kazne, megalomanske poput samih supermarketa. Moj najveći problem koji imam u takvim prodavnicama je tzv. "prokletstvo izbora". Ispred rafa sa uljima stajao sam 10-ak minuta jer nisam mogao da se odlučim za ono "pravo", a kada sam posle mukotrpnog izbora pomerio pogled udesno i video nepregledni niz egzotičnih maslinovih ulja, samo sam zažmureo i brže-bolje odgurao "potrošačku korpu" ka kasama na kojima se konstanto čuje iritirajući zvuk bar kod čitača, koji me neverovanto podseća na telegraf (bar da je) kodiran morzeovom azbukom.
U želji da se zdravo hranimo i ne nabacimo ekstra kilograme (ili po američkom pounds) počeo sam i da kuvam. Moram priznati da to i nije baš toliko teško, naročito kad se ima Google umesto Džejmija Olivera (jer kako poslovica kaže: "Ko nema u vuglu ima u Googlu"). Sve sve, al' na kraju opet ništa bez skype-online-cyber-keva saveta i naravno, žene kao glavnog kulinarskog vodiča kroz nepoznatu mi galaksiju. Na kraju krajeva, kad se spetljam, snalazim se starom dobrom i više puta proverenom metodom improvizacije. Kako god bilo, baš sam ponosan na svoj prvi slatki kupus i gulaš (ne baš tako zdrav al' opako ukusan). Mada, tek planiram da iskoristim neverovatan izbor različitih začina i otkrijem čari orijentlalne, a naročito teksaško-geografski bliske meksičke i karipske kuhinje.

A kako još protiv sopstvene maksimalne gornje granice zabeležene na njihovoj pounds-koj vagi?

Pa da, otrčah na trčanje ...

Friday, February 6, 2009

(A)mer'ka


Evo sad će skoro treća nedelja kako sam preleteo "baru" pa reko da napravim blogić kako ne bih svima pojedinačno pisao.
Tog 17. januara uveče pakujem ti se ja kad eto stiže ekipa da se i konačno "oprostimo". U skladu sa nepisanom srpskom tradicijom oproštaj je protekao u duhu tek pristigle valjevske šljive, te ometen mamurlukom i maglom na obilaznici ka Surčinu jedva stigoh na poslednji poziv za let ka Amsterdamu. A u Amsterdamu pred naredno presedanje ka Vašingtonu padnem u šake nekog tipa iz obezbeđenja koji kreće da me ispituje ko mi je pakovao kofere sa sve pitalicama tipa: "Da li si siguran da ti mama nije pomagala pri pakovanju?" Ja već pomislih da mi je majka ipak "na kvarno" spakovala ajvar, kajmak i pršutu da u strahu ne ostanem gladan i željan dobre domaće klope u "prokletoj ću biti" Americi. Na svu sreću, ispostavilo se da je to bila uobičajena procedura i provokacija te da sam ipak slučajno odabran za maltret.
Let preko Atlantika (Britanije, Islanda, Grenlanda i Kanade) baš se odužio, ali nekako sve lakše prođe uz red spavanja, filmova i dobre muzike. Opet, kad sam upotrebio proste matematičke računske operacije, shvatih da prelet preko bare ipak manje traje nego npr. put vozom do Skoplja a to je samo 442 do (od) Beograda.
U Vašingtonu veliki red i čekanje na "čekiranje" da sam, eto, pristigao na njihovo tlo. Na velikim ekranima razna upozorenja da se mora prijaviti sve od flore (ajvar) i faune (kajmak i pršuta), kao i razne druge reklamno-promotivne kampanje šta sve možete obići i kako najlakše potrošiti novce ne bi li pospešili urušenu američku ekonomiju. Posle svih tih papiroloških peripetija, preuzmem ti ja prtljag i odmah ga preusmerim ka mojoj krajnjoj teksaškoj destinaciji, ali ipak stižem ja u Hjuston ali ne i moji koferi. Konačno, koferi stižu posle dan zakašnjenja gde se ispostavlja da su najverovatnije "zagubljeni" zbog carinske kontrole jer je unutra regularno stajala njihova "čestitka" (Notice of Baggage Inspection). Za delić sekunde mi je prošlo kroz glavu da im je možda iz Amsterdama dojavljeno da sam sumnjiv, ali već u drugoj polovini sekunde shvatio sam da je to ipak samo moja stečena srpska paranoja, mada sticana dugo i temeljno.
Prvog dana na američkom tlu dočekalo me proleće (20-ak stepeni), što je sa beogradskih -10 bio totalni šok za organizam, a naročito u kombinaciji sa jet lag-om i poremećajem vremenskih zona i razlike od 7 sati u odnosu na Srbiju. No, nekako se čovek navikne na sve, a pogotovo na toplo vreme i toplu dobrodošlicu.

Za sada toliko, bilo i biće još puno toga ...